Forum

Motivacija i obilježja volontera

tea44

Motivacija i obilježja volontera
« u: Srpanj 01, 2014, 11:14:00 prijepodne »
 Ključno pitanje vezano uz motivacijuvolontera jest: Što ih motivira na rad?

Teorije motivacije volontera, koje daju odgovor na ovo pitanje, moguće je podijeliti na dvodimenzionalne, trodimenzionalne i višedimenzionalne, s obzirom na to u koliko skupina grupiraju potencijalne motive.

Dvodimenzionalne teorije motivacije volontera razloge za volontiranje dijele u dvije skupine – altruistični i egoistični, odnosno intrinzični i ekstrinzični motivi. Pojedinci motivirani altruističnim motivima angažiraju se jer žele uvećati dobrobit drugih, dok se pojedinci motivirani egoističnim motivima angažiraju zbog poboljšanja vlastite dobrobiti. Intrinzično motivirane aktivnosti rezultat su uživanja u pomaganju drugima, što dovodi do inherentnog zadovoljstva zbog kojeg se pojedinci i odlučuju za volontiranje, dok se ekstrinzično motivirane aktivnosti provode zbog ekstrinzičnih rezultata koje osiguravaju,
iako pojedinci ne uživaju u pomaganju drugima.

Tri su vrste intrinzičnih motiva volontera: (1.) pojedincima koji volontiraju stalo je do koristi onih koji primaju pomoć, (2.) volonteri intrinzično uživaju u radu kada pomažu i kada je prisutna društvena interakcija, (3.) čin pomaganja drugima stvara zadovoljstvo. Pojedincima koji su ekstrinzično motivirani osjećaj zadovoljstva je sekundaran ili izostaje te oni volontiraju »instrumentalno«, odnosno iz sljedeća tri razloga: (1.) volonterstvom se bave jer ga vide kao ulaganje u ljudski kapital, (2.) volontiraju kako bi razvijali svoje društvene mreže, (3.) volontiraju kako bi bili prihvaćeni u društvu. Dodatno je zanimljivo navesti nalaz kako obje dimenzije (perspektiva usmjerenosti na druge i perspektiva usmjerenosti na sebe) utječu na motiviranost za volontiranje, no da je veća vjerojatnost da će više i dulje volontirati oni pojedinci koji su prvenstveno usmjereni na druge.

Prema trodimenzionalnim teorijama, motivi za volontiranje dijele se u tri skupine: altruistične, materijalne i društvene motive. Backer (1993) identificira tri skupine motivacijskih čimbenika: (1.) altruistični motivi, poput solidarnosti sa siromašnima i sućuti za potrebite, (2.) instrumentalni motivi, poput stjecanja iskustva i novih vještina, upoznavanja ljudi te osobnog zadovoljstva i (3.) obvezujući motivi, kao što su moralna ili religiozna obveza, doprinos zajednici i slično. Wilson i Musick (1997) u svojoj integriranoj teoriji volontiranja motive za volontiranje dijele u sljedeće tri skupine: (1.) stjecanje ljudskog kapitala (obrazovanje, prihod, zdravstveni status...), (2.) stjecanje društvenog kapitala (društvene veze koje uključuju članstvo u organizacijama, dostupnost informacija, stvaranje kontakata, pružanje potpore...) i (3.) stjecanje kulturološkog kapitala (preferencije, ponašanje, religioznost...).

MacNeela (2008) navodi tri glavne skupine dobrobiti od volontiranja: (1.) dobrobiti vezane uz osobni razvoj – učenje, razumijevanje drugih, umijeće slušanja i slično, (2.) dobrobiti vezane uz karijeru – stjecanje iskustva i poslovnih kontakata te (3.) dobrobiti vezane uz društvo – osjećaj vlastite vrijednosti, pripadanja
i doprinosa zajednici te stjecanje i održavanje poznanstva.

Begović (2006) objašnjava da su tri razine motiva za volontiranje: (1.) motivi osobnog razvoja – dobrobiti u obliku učenja novih vještina, otkrivanja i razvijanja vlastitih potencijala, razvoja samokontrole, prihvaćanja odgovornosti, tolerancije pri timskome radu, otkrivanja unutarnje motivacije, postizanja osjećaja korisnosti i potrebnosti, razvoja vlastitih vrijednosti, stjecanja radnog iskustva, prihvaćanja različitosti i drugih kultura, stjecanja prijateljstva, (2.) motivi za rješavanje konkretnih problema preko lokalnih ili globalnih volonterskih akcija – motivi kao što su obnova i uređenje javnih prostora, pomaganje u organizaciji kulturnih događaja i manifestacija, promicanje ljudskih prava, pomoć starijim i nemoćnim osobama te siromašnima i (3.) motivi vezani uz društveni razvoj, odnosno dobrobit na široj društvenoj razini – motivi kao što su doprinos razvoju samoinicijativnosti ljudi, razvijanje pozitivnog udruživanja te doprinos općoj demokratizaciji društva i osnaživanju civilnog društva.

Višedimenzionalne teorije motive za volontiranje sistematiziraju u više od tri skupine. Tako Holland (1985) u svojoj teoriji navodi šest obilježja skladnosti osobe i okoline koja potiče volontiranje – realističnost, društvenost, sklonost umjetnosti, konvencionalnost, društvenost, radoznalost i kreativnost, dok je najpoznatija višedimenzionalna teorija ona koju su 1998. godine postavili Clary i suradnici (1998), a koja navodi šest funkcija koje ima volontiranje (zbog čega se ova teorija i naziva funkcijskom teorijom): vrijednosti, bolje razumijevanje, osobni razvoj, karijera, društveni odnosi, samozaštita.

Prema Wolfu (1999), ključni razlozi za volontiranje su: (1.) osjećaj samoostvarenja, (2.) altruizam, (3.) druženje, odnosno zajedništvo s drugim ljudima, (4.) učenje o nekom području, (5.) ostvarivanje društveno važnih kontakata, (6.) dobivanje prilike ili mogućnosti razvoja unutar organizacije, (7.) osiguranje ulaza u neku organizaciju i (8.) društveni značaj. Hutton i Phillips (2006) kao razloge za volontiranje navode da ljudi teže: (1.) pomoći društvu i zajednici, (2.) povećati samopouzdanje, (3.) pomoći prijateljima, (4.) stvoriti nove prijateljske odnose, (5.) izaći izvan svog posla, (6.) poboljšati svoj životopis, (7.) razviti nove vještine i (8.) uživati u nečemu što vole.

Dodatno je važno napomenuti da je volontiranje dokazano višedimenzijski fenomen, odnosno da motivi za volontiranje nisu međusobno isključivi, nego su povezani i nadopunjuju se, kao i razmotriti razloge neuključenosti u volontiranje, tj. zapreke za volontiranje. Postoje tri ključne zapreke za volontiranje: nedostatak vremena, nedostatak interesa i loše zdravlje, a koje su povezane s demografsko-društvenim obilježjima volontera.